Leptiri „Mladosti” plivaju kroz život

Lekcija o filmu i lekcija o životu, o ljubavi i empatiji, podršci i hrabrosti - kratki dokumentarni film “Leptir” Sare Stijović prikazan je na UnderhillFestu u ponedjeljak veče

Odgovori na ta pitanja često ostaju nedorečeni ili otvoreni, ali upravo zato djeluju toliko snažno. Strah je, možda, jedan od najsnažnijih motiva filma “Leptir” mlade crnogorske rediteljke Sare Stijović. Strah, ali i nada.

Nastao u saradnji sa štićenicima JU Doma za nezbrinutu djecu “Mladost” u Bijeloj, “Leptir” je prvobitno zamišljen kao edukativni proces kroz koji bi djeca učila o filmu, glumi, kameri, zvuku i režiji. Međutim, kako sama autorka ističe, stvarnost je vrlo brzo nadvladala scenario. Umjesto filma koji je planiran, nastao je onaj koji je bio potreban i koji je, praktično, život osmislio.

Tako, za razliku od filmova koji o sličnim, životnim temama govore glasno, licem u lice, koji imaju tačan cilj i sredstvo, “Leptir” Sare Stijović bira drugačiji put. Ni rediteljka ni učesnici ne pokušavaju da proizvedu neki šok, senzaciju, patetiku, niti da “prodaju” tuđu bol i sudbinu pogledima publike, već samo svjedoče, kroz riječi djece-leptira koji su, uprkos svemu, samo djeca.

Jedna od najvećih vrijednosti filma definitivno jeste način na koji pristupa djeci. Njihova lica ostaju zaštićena, anonimnost obezbijeđena, glasovi prilagođeni, a njihove priče se ne iskorišćavaju kao sredstvo za izazivanje jeftinih emocija, već za duboku zapitanost nad samim sobom, društvom, sistemom, porodicom, svim, svakim i svačim. Iako pogled i lice nekada govore mnogo, oni ipak ne dokazuju istinu izrečenih iskustava, dovoljni su podrhtavajući i iskreni glasovi djece koja nose teret sjećanja i svjedočenja, onaj teret koji nijedno dijete ne bi smjelo da nosi.

Kroz film slušamo ispovijesti o nasilju, siromaštvu, o porodicama razorenim zlostavljanjem, smrću... Čujemo rečenice koje djeluju gotovo nepodnošljivo dok bivaju tako lako i jednostavno izgovorene u dječijoj nevinosti i tihoj patnji. Ubistvo starijeg brata, nasilje nad majkom, nemaština, razdvojenost od braće i sestara, samo se nižu traume i tjeskobe koje malo ko može podnijeti. Jedno dijete kaže i da ne voli svoje roditelje... Ne vole ih ni njegova braća i sestre, dodaje nakon kraće pauze... Lebdi ta rečenica dok poražavajuće ruši jednu od najosnovnijih pretpostavki djetinjstva - da su roditelji mjesto sigurnosti, topline i bezuslovne ljubavi. Drugo se ne bi vratilo kući... Treće bi željelo da kod kuće nije gladno, žedno i da mu nije hladno. Sljedeće bi da, kada poraste, privredi svojoj majci dovoljno za bezbrižan život... Jedno od djece je