Malo poštovanja prema starijima: progovorio Školj

Spokoj nudim besplatno već hiljadama godina - primjer sam višemilenijumskog samoodrživog poslovanja

Pitate se kako je moj glas uspio da dopre do vas, ljudi. Molim vas, ne gledajte s visoka, ko danas još ne poseže za vještačkom inteligencijom!

Uljuljkanog kolotečinom, trgla me vijest o nekakvoj gradnji, podizanju kampa na mojim plećima. Oblio me znoj od straha pred onim što ste vi, pojedinci, ovaj put zamislili. Letargija koja je većinu odavno okovala i tek pokoja vijest na portalima o planovima koji mi se spremaju, dodatno su me obeshrabrile. I tako, boreći se sa sopstvenim samopouzdanjem, sjetih se vještačke inteligencije. Kao davljenik koji se hvata za slamku, obazrivo joj se obratih i upitah može li sročiti jedno pismo da me ljudi razumiju, na što mi ona ljubazno i srdačno odgovori potvrdno. Tako je ono nastalo.

Dakle, povod mog obraćanja je vijest o projektu izgradnje kampa na Školju, donijeta u skladu sa zakonima i propisima, ali b e z mog znanja. Kamperima se na mom tlu nude mir, netaknuta priroda i divne plaže. Dozvolite da vam kažem nešto o miru i spokoju: ja taj posao radim hiljadama godina, i to potpuno besplatno. Mislite od vremena Ilira ili kada je Feničanin Kadmo na kolima jezdio ovim nebom i kada je nastajala Budva? Ne, ja sam tu još od vremena kada vi niste hodali ovom zemljom.

A onda - da, pomenuću znane i neznane ljude… Ilire, Grke, Rimljane, Slovene - svi vi ste svoje lađe usmjeravali prema meni, tražeći u mom naručju sigurnost i putokaz. Mletačkim crtačima pokazivao sam svoje najljepše lice dok su moj lik (zajedno s gradom) brižljivo gravirali u bakarne ploče. Osvanuo sam tako u atlasima ondašnjeg poznatog svijeta. Glas o stasitom ostrvu Školjić, kako su me nazvali iz milošte, pročuo se nadaleko.

Ali nije sve išlo glatko s ljudima. Bio sam prva linija odbrane kada je bjesnila kuga, pa sam dobrovoljno pružao utočište oboljelima i izlagao se opasnosti da bi Budvani preživjeli. Kada bi nagrnuli gusari i neprijateljski brodovi, Starograđanima sam bio štit. Primao sam udare talasa da bi mornari u luci mirno spustili sidro i popili čašu vina. Ribari su me milo gledali kad sam usmjeravao jata riba u njihove mreže. Na mom žalu podignuta je crkva Svetog Nikole, oko koje su vječni spokoj našli mnogi Budvani…

Nadasve sam bio ponosan kada ste na mojim leđima podigli doce brižljivo sadeći povrće, voće, masline i vinovu lozu. Predano sam njegovao tu zelenu raskoš, ushićeno iščekujući vrijedne ruke berača plodova, koje sam iznjedrio. Moram priznati da je mom egu godila uloga hranitelja. Veličanstven je to bio prizor, kome nisu mogli odoljeti ni