Bio je žestoki HSS-ovac. Ustaše su ga brzo uhvatili i ubili

MIHOVIL Pavlek, poznat u svom zavičaju kao Miškina, rođen je 24. rujna 1887. u Đelekovcu u Podravini. Ime Miškina nije tek pseudonim, nego lokalni oblik imena: u Podravini je uobičajeno da se muško ime "Miško" transformira u "Miškina" (augmentativ), a prezime u posvojni pridjev.

U rodnom je selu završio pet razreda osnovne škole. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je mobiliziran i služio u XVI. pješačkoj pukovniji u Bjelovaru, ali zbog slabijeg vida nije poslan na bojište.

Miškina je od sredine 1920-ih aktivno sudjelovao u političkom životu Hrvatske seljačke stranke (HSS). Godine 1925. kandidirao se za zamjenika Pavlu Dombaju iz Drnja na izborima u kotaru Ludbreg.

Jedno je vrijeme bio načelnik općine Đelekovec. Godine 1935. ponovno je bio kandidat, osvojivši mnoge glasove, ali nije izabran. Na izborima 11. prosinca 1938. također se kandidirao, a 12.452 glasača dalo je glas listi Mačeka/Miškine. Iako je imao široku bazu potpore, nije uspio osvojiti mandat.

Već prije 1941. bio je izložen pritiscima proustaških emigranata koji su mu prijetili. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ustaška vlast nastojala je integrirati lokalne organizacije HSS-a u ustaški pokret.

Miškina je često bio uhićivan i puštan, pokušavalo se prisiliti ga na suradnju. Dana 9. svibnja 1942. ponovno je uhićen, a sljedećega dana (10. svibnja) odveden je u koncentracijski logor Jasenovac.

Nije posve jasno gdje je ubijen - neki izvori navode logor Jasenovac kao mjesto smrti (vjerojatno 6. lipnja 1942.), dok drugi izvori sugeriraju da je ubijen u logoru Stara Gradiška. Zakonski je dan smrti proglašen 30. lipnja 1942. (u dokumentima je naveden kao posljednji dan mjeseca u kojem je nestao).

Miškina se smatra jednim od najistaknutijih predstavnika seoske socijalne književnosti u Hrvatskoj. Smatrao je da književnost mora služiti socijalnom osvješćivanju seljaka. Njegova prva knjiga bila je "Za svojom zvijezdom" (1926.), s ratnom tematikom i jakim antimilitarističkim nabojem. Ona je čak bila kritizirana u beogradskoj skupštini kao "boljševička propaganda".

Među njegovim poznatijim proznim djelima su "Trakavica" (1935.) i "Krik sela" (1937.). U njima dominira motiv društvene nepravde, uskih uvjeta života seljaka i kritika nejednakosti.

Pisao je također pjesme - i na standardnom jeziku, i na kajkavskom narječju svoga kraja. Ti kajkavski pjesnički ciklusi smatraju se najuspjelijim dijelom njegova opusa.

Također se bavio političkim člancima i brošurama, kao što su "Dva naša najveća pokojnika" (1936.), "Početak hrvatskoga seljačkoga pokreta" (1937.), "Narod i inteligencija" (1937.